Jučer je bio jedan od rutinskih posjeta pedijatru. “Doista je lijepo porastao ovaj prošli mjesec,” rekla nam je medicinska sestra. Nasmiješili smo se, a liječnik (moj i bratov pedijatar dok smo odrastali!) je rekao: “Super radite, roditelji.” “Dajemo sve od sebe”, rekao sam. “Pa, dobro ti ide.”

Možda zvuči glupo, ali u tom sam se trenutku osjećala jako ponosno. Hranjenje, rast i razvoj uvijek su mi na umu. Kad sam zatrudnjela znala sam da želim dojiti. No nisam znala puno o tome. Na stranu to što sam to željela učiniti. Gledala sam na to kao na sveobuhvatno hranjenje. (Nekako sam tako gledala i na prirodni porod…ali Bog je imao drugačije planove o tome.) Želja za dojenjem i želja za povezivanjem sa svojom bebom.

Beba u suzama želeći da se nahrani, a ja sam bila u suzama zbog boli i nesposobnosti da je izdržim.

Bilo je toliko literature o dobrobitima dojenja i postoji relativno moderan pokret koji ga okružuje i njegovo prihvaćanje na javnim mjestima. Čitala sam o tome i bila sam sretna što sam saznala da proizvodim mlijeko već pri kraju trudnoće. Jedna stvar manje za brigu, pomislila sam u sebi.

Bila sam spremna to prihvatiti! Osim kad nisam. Za mene, ništa nije bio problem – osim nesnosne boli. Beba u suzama želeći da se nahrani, a ja sam bila u suzama zbog boli i nesposobnosti da je izdržim. Istraživala sam na internetu o boli i čitala da bi mogla trajati tjednima, ali bi onda nestala. Kako bi užasno, pomislila sam, ipak bilo ljutiti se na ovaj proces i hranjenje svoje bebe. I tako smo došli kući iz bolnice i nakon nekoliko sati kada stvarno više nisam mogla sam viknula/plakala/rekla svom mužu, “MOLIM TE, SAMO ODI KUPI ADAPTIRANO MLIJEKO!” Čini se dramatično… ali to se dogodilo.

I to je kako i zašto smo počeli hraniti formulom i izdajati… sve dok nisam na kraju prestala. Osjećaj krivnje. Za sve to. Ali znate što? Od tada sam prihvatila hranjenje formulom. To mi daje puno više slobode, više uključuje mog muža, ne povređuje me i ne tjera me da zamjeram što hranim svoje dijete na bilo koji način.

Uvjerena sam da se beba i ja povezujemo onoliko koliko bismo htjeli i iskreno koliko god možemo. Osim toga, kao što je moj suprug rekao: biti dobra mama i roditelj znači puno više od dojenja. Odrekla sam se kave i ograničila prehranu tijekom trudnoće kako bih bila što zdravija. Budim se usred noći radi hranjenja. Čitamo mu, slušamo s njim klasičnu glazbu, igramo se s njim i vježbamo razvojne vježbe.

Ovih dana me više nije briga što ljudi (vidi: uglavnom druge mame) misle kad javno ulijem adaptirano mlijeko u bočicu. Sve što znam je da je sretan, voljen preko svake mjere, dobro uhranjen i raste… i stvarno, to je sve što mogu tražiti. Svi mi samo pokušavamo biti najbolji za svoju djecu i zapravo postoji mnogo različitih načina da budemo “najbolji” za njih. Vaše roditeljske odluke su vaše. Baš kao što su naše naše… I zasad smo prilično ponosni na njih. 🙂